21. prosinca 1991., sudjelovali su u radu Skupštine srpskog naroda u BiH koja je donijela dvije važne odluke: „Odluku o priznanju Republike Srpske Krajine“ i „Odluku da se pristupi formiranju Republike Srpske Bosne i Hercegovine“, koja je i provedena u djelo 9. siječnja 1992. godine.
Srpski zastupnici u Skupštini SR BiH još su 24. listopada 1991. godine, nakon razlaza sa SDA, osnovali Skupštinu srpskog naroda u Bosni i Hercegovini. Prva i najvažnija odluka koju je novoosnovana skupština donijela bila je „Odluka o ostajanju srpskog naroda Bosne i Hercegovine u zajedničkoj državi Jugoslaviji“.
Osnovna teza Deklaracije odnosi se na pravo Srba kao konstitutivnog i ravnopravnog naroda u SR BiH da žive u „jednoj saveznoj državi s ostalim dijelovima srpskog naroda i s drugima koji to žele“. Predsjedništvo SR BiH zatražilo je 20. prosinca 1991. od Europske zajednice priznanje neovisnosti Bosne i Hercegovine, protiv čega su bili srpski članovi Predsjedništva.
Odmah idući dan, 21. prosinca 1991., sudjelovali su u radu Skupštine srpskog naroda u BiH koja je donijela dvije važne odluke: „Odluku o priznanju Republike Srpske Krajine“ i „Odluku da se pristupi formiranju Republike Srpske Bosne i Hercegovine“, koja je i provedena u djelo 9. siječnja 1992. godine.
Traženjem različitih političkih rješenja, muslimanski i hrvatski zastupnici uspjeli su u Skupštini SR BiH 25. siječnja 1992. podržati izglasavanje „Odluke o raspisivanju referenduma o nezavisnosti Bosne i Hercegovine“. To je bila jedna od najvažnijih odluka Skupštine SR BiH, koja je ujedno omogućila neovisnost države. Nadalje, u Lisabonu je 22. veljače 1992. postignut sporazum predstavnika triju bosansko-hercegovačkih vladajućih nacionalnih stranaka, odnosno tri konstitutivna naroda.
Dogovoreno je da će BiH biti „država sastavljena od tri sastavne jedinice, temeljene na nacionalnim načelima i vodeći računa o gospodarskim, zemljopisnim i drugim kriterijima“. Također je navedeno da će „zadržati svoje sadašnje granice“ te da će suverenitet počivati na „građanima muslimanskog, sprskog i hrvatskog naroda“. Navedeni dogovor te hrvatske zahtjeve za institucionalnom zaštitom nacionalnih prava prihvatila je međunarodna zajednica pa su i oni bili sadržani u tzv. „Cutllierovu planu“, odnosno „Izjavi o načelima za novo ustrojstvo Bosne i Hercegovine“. Naredno vrijeme pokazat će da predstavnici međunarodne zajednice, kao i muslimanski politički predstavnici, nisu držali do dogovora i nisu ispunili dana obećanja. Portugalski diplomat Jose Cutillerio izjavio je da je odbijanje njegova plana iz ožujka 1992. odvelo u rat.
Nakon pregovora i povratka u Sarajevo 25. veljače 1992., Alija Izetbegović izjavljuje:
„Oni hoće (Hrvati u BiH) sad da glasaju jer se nadaju će u toj Bosni i Hercegovini dobiti neku suverenost, nekakva nacionalna priznanja, nekakve regije, jer je to dio ove suglasnosti. A ta suglasnost sastojala se iz tri točke. Prva tačka, Bosna i Hercegovina ostaje, garantuje se opstanak u nepromijenjenim historijskim i sadašnjim granicama. Druga tačka – Bosna će se transformirati stvarajući regije, uzimajući kao osnov etnički sastav stanovništva, na etničkoj osnovi, kako se kaže. I treća točka da će se ovo i sve dalje provoditi uz prisustvo i garancije Evropske zajednice. Prva i treća točka nisu sporne, druga jest. Druga je ona koja izaziva kontroverze i razmišljanja bi li to trebalo ovako ili onako itd“.
Iz ovog citiranog dijela jasno je Izetbegovićevo razmišljanje, prema kojem je nastupao kao vođa muslimana u BiH te zastupao isključivo njihove interese. Isto tako je jasno da se odnos s Hrvatima temeljio na pitanju unutarnjeg ustroja BiH. Hrvatski politički predstavnici izjasnili su se za suverenost i neovisnost BiH, ali pod uvjetom institucionalnog jamstva svojih prava, nekog oblika autonomije, što je Izetbegović (otvoreno) obećao. Njegova namjera bila je dobiti međunarodno priznanje, a onda s vremenom, unutar postavljenog okvira, postupno graditi i ostvarivati muslimanske nacionalne interese.
Navedenu Izetbegovićevu politiku potvrdio je i Muhamed Čengić, potpredsjednik SDA i vlade SR BiH, koji je tvrdio: „Naš rezon je ovakav bio – dobro, dajte da mi stavimo obruče oko Bosne, da to sačuvamo, da otklonimo osnovnu opasnost, a unutra nek’ se burka što hoće, šta ja mogu?“
Sljedeći važan događaj za BiH jest referendum o neovisnosti koji je bio zakazan za 29. veljače, odnosno 1. ožujka 1992., kada su građani trebali odgovoriti na pitanje:
„Jeste li za suverenu i nezavisnu državu Bosnu i Hercegovinu, državu ravnopravnih građana i naroda Bosne i Hercegovine, muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive?“ Na referendum je izašlo 62,68% glasača, a čak 99,7% bilo je za nezavisnost, a samo 0,3% bilo je protiv. SDS je prije izbora pozvao Srbe na bojkot referenduma i spriječili su njegovo održavanje u pojedinim dijelovima zemlje. Nakon samo mjesec dana od referenduma započela je otvorena velikosrpska agresija na Bosnu i Hercegovinu.
Najveći odaziv zabilježen je u općini Široki Brijeg, gdje je 96% građana izašlo na referendum, a gotovo su svi glasovali za suverenitet BiH. Odaziv od preko 90% građana koji su se izjasnili pozitivno o suverenosti BiH zabilježen je u općinama: Posušje, Ljubuški, Grude, Čitluk, Cazin, Velika Kladuša, Prozor, Stari Grad Sarajevo i Gornji Vakuf. Jasno je da se radi o općinama u kojima su Hrvati i(li) muslimani apsolutna većina. U općinama sa srpskom većinom za suverenost BiH izjasnilo se manje od 20% glasača: Čelinac, Glamoč, Srbac, Nevesinje, Šipovo, Bileća Ljubinje i Šekovići.
Dok su se iščekivali rezultati referenduma, srpsko političko vodstvo sastalo se 29. veljače 1992. u Banskim dvorima u Banjoj Luci na zasjedanju skupštine Autonomne regije Bosanska krajina. Na zasjedanju se dvoumilo treba li proglasiti Srpsku Republiku Krajinu ili prihvatiti proglašenje Srpske Republike Bosne i Hercegovine. Drugi dan zasjedanja dvojba je riješena prihvaćanjem Ustava Srpske Republike BiH koji je proglašen 28. veljače 1992., kada i Srpska Republika BiH. Odmah je prvi dan referenduma, 29. veljače 1992., donio ljudske žrtve…
Spomenuti (pripremljeni) plan general-štaba Oružanih snaga SFRJ da u BiH „digne sve na noge za Jugoslaviju“, a pritom neuspjeli prosvjedi i akcije, bile su samo politička priprema za otvoreni napad srpskih i jugoslavenskih snaga na neovisnost Bosne i Hercegovine. Nije se odustalo od zacrtanog cilja, bio je to (samo) „nastavak politike drugim sredstvima“.
