Dobro je znati

Izgled i izgradnja koncentracijskih logora u Drugom svjetskom ratu

buchenwald
Napisao/la Braniteljski

Kako je tekla gradnja logora Buchenwald, koliko je krugova imao svaki logor, koliki kapacitet i kojim je sve naoružanjem bio zaštićen? Saznajte u članku.

Koja su bila tri glavna SS logora, a koja su tri stupnja koncentracijskih logora? Točan odgovor pročitajte u prethodnom članku o razvitku zarobljeničkih logora na linku. A u nastavku donosimo drugi članak naše studentice diplomskog studija povijesti i filozofije na Hrvatskim studijima. 

Za gradnju koncentracijskih logora SS je uvijek birao usamljena mjesta u blizini većih gradova. Prednost su imali šumski i močvarni predjeli jer su logori morali biti odijeljeni od okolice i morali su biti nadomak gradskog komforta. Kod planiranja smještaja logora veliku ulogu igra vodoopskrba, a oskudica vode u mnogim logorima je pogoršala životne uvjete.

Teren koji se uzimao u obzir morao je imati kapacitet između 10 i 20.000 zatvorenika + SS-ovci. Prvo bi se uredili stambeni objekti za SS-ovce, a zatvorenici bi bili smješteni u primitivne barake. Kasnije se tek pristupilo izgradnji zatvoreničkog logora.

Svaki logor je imao tri kruga: logor unutar čelične žice, područje zapovjedništva i naselje SS-ovaca. Krug zapovjedništva sastojao se od upravne zgrade, kasarni i kuća za oficire (velike vile s vrtovima, zoološki vrtovi, staklenici, parkovi, uzgajališta životinja, peradarske farme itd.). SS-ovska naselja gradili su zatvorenici na udaljenosti 3–6 kilometara od logora. U lijepim kućama su smješteni oficiri ako nisu mogli naći mjesta u vilama u krugu zapovjedništva čiji je broj bio rezerviran za one glavne. Krug čelične žice bio je napravljen na iskrčenoj površini ograđenoj nekoliko metara visokom bodljikavom žicom kroz koju je puštana električna struja. Na svakih 75 metara je dolazio stražarski drveni ili kameni toranj s okruglim krovom na kojemu se nalazio mitraljez okrenut prema logoru. Straže su se smjenjivale svaka tri sata.

Između bodljikave žice i tornjeva logor je s vanjske strane bio obrubljen pojasom zemljišta širokim nekoliko metara, tzv. neutralnom zonom, na koju su također bili upereni mitraljezi. Ulaz u logor je bio moguć preko niske, razvučene jednokatne zgrade s tornjem u sredini. Ona je isto imala okrugli krov. Na njenoj ogradi je, kraj velikog sata, bio smješten reflektor koji je ujutro, navečer i po noći osvjetljavao područje unutar bodljikave žice.

U jednom krilu ulazne zgrade nalazili su se uredi dežurnih upravitelja logora, a u drugoj zatvorske ćelije. Sve glavne točke logora bile su povezane zvučnikom. Od ulazne ograde prema logoru se pružalo veliko prazno zemljište koje je služilo kao mjesto prozivke te je uvijek bilo pusto ili blatno. Nakon tog mjesta nastavljale su se drvene barake i jednokatne kamene zgrade.

Zatvorenička bolnica, praonica rublja, kuhinja i dr. su stajale pored zatvoreničkih nastambi. Logorske ceste bile su široke za marširanje u osmoredovima od stambenih blokova do mjesta prozivke te su veoma često bile jako blatne.

Na primjeru Buchenwalda može se pokazati kako je tekla izgradnja jednog koncentracijskog logora. 19. srpnja 1937. godine iz koncentracijskog logora Sachsenburg dovezeno je ukupno 149 zatvorenika na područje nedaleko od Weimara. Sljedećeg dana je pristiglo 70 zatvorenika, tjedan dana nakon toga su pristigli prvi politički zatvorenici, a nakon toga i 600 zatvorenika iz Lichtenburga. Nakon tri tjedna je dovršeno tek jedno sklonište te je tada dovezeno 1400 zatvorenika – isključivo Nijemaca.

Nije poznato pod kojim okolnostima je uprava kneževskih imanja poklonila SS-u upravo to područje, koje se prostire na 150 hektara šume smještenih u blizini planine koja diktira prohladne i oštre vremenske uvjete. Pretpostavlja se da izbor mjesta nosi određenu simboliku.

Prilikom raskrčavanja obližnje šume, SS-ovci su sačuvali legendarni „Goetheov hrast“ koji je određen za središnju točku logora. Tijekom ljeta podignuto je pet redova drvenih baraka, a posljednji red baraka je ležao izvan žica i bio namijenjen stražarima.

Pristigli zatvorenici podijeljeni su u više radničkih četa: dvije za kamenolom, jedna za sječu šume, jedna za slaganje stabala, dvije za iskopavanje jama za komandatske kuće i kuću za oficire, jedna za planiranje neutralne zone, jedna za izgradnju baraka, po jednu za gradnju cesta, odvodnjavanje, navodnjavanje, polaganje vodova, građevno skladište, istovar, dvije čete za prijevoz, tri čete za transport, jedna za građevinski ured, jedna za obrtnike, jedna za ljuštenje krumpira za logor, jedna za kućnu poslugu itd.

Radilo se 14 sati na dan svih sedam dana u tjednu, od šest ujutro do osam ili čak devet navečer. Zatvorenici su tako bili prisiljeni sami sebi raditi zatvor u kojemu se od početka radova pa sve do oslobađanja provodilo sustavno nasilje.

U idućem članku donosimo vam opis razlika između srbijanskih i nacističkih logora kroz analizu logora Begejci, vojno-istraživačkog zatvora Beograd, Borovog Sela, Dalja, Belog Manastira, Veleprometa i Ovčare.

 

Foto: Wikipedia

 

Leave a Comment