Dok je trajao rat, Fikret Abdić dio je kolovoza 1992. proveo u Zagrebu, i to u hotelu Esplanada, sa ženom Fazilom. Navodno je tada došao kako bi pokušao srediti prolaz muslimana iz Hrvatske preko Republike Srpske Krajine…
Prvih devet dijelova možete pročitati u rubrici Dobro je znati na našemu portalu.
Bosna i Hercegovina u travnju i svibnju nalazi se u ogorčenim borbama. Srbi uz potporu JNA uspijevaju zauzeti 70% područja BiH. Iza kulisa vode se politički i poslovni dogovori, a među njima je jedan od najaktivnijih bio Fikret Abdić.
Novinar Hasan Biščević bilježi da se Fikret Abdić susreo s Biljanom Plavšić koja je stigla u Sarajevo u transporteru UNPROFOR-a i da su tom prilikom razgovarali o ratnim temama, ali i o Agrokomercu:
„Izvršni direktor Agrokomerca jutros mi je javio da zbog nestašice hrane za perad nastavlja klati jato.“ Na to mu je Biljana Plavšić odgovarila: „Molim te, Fikrete… Razumem tvoju opsednutost poduzećem, ali je valjda najvažnije to da zaustavimo stradanje ljudi.“ Fikretova izjava bila je: „Ne, ne, ne razumiješ. Kad ostane bez biološkog materijala, kao što se desilo u vrijeme afere, Agrokomerc je gotov. Ovo će biti treći put da ga podižem.“
Dok je trajao rat, Fikret Abdić dio je kolovoza 1992. proveo u Zagrebu, i to u hotelu Esplanada, sa ženom Fazilom. Navodno je tada došao kako bi pokušao srediti prolaz muslimana iz Hrvatske preko Republike Srpske Krajine, odnosno Vojnića, ali mu to nije uspjelo. U Zagrebu je skupljao priloge od muslimana-Bošnjaka u inozemstvu. U tome mu je pomagao sin koji je u Beču, a ne kako je novinar Hasan Biščević napisao u Bosanskoj Posavini u Hrvatskoj vojsci. O svom planu rješavanja problema Krajine u Hrvatskoj Abdić kaže:
„Ti ljudi u srpskim krajinama sve teže žive i dosta im je rata. Ne treba tu nikakva vojna akcija, ni s hrvatske ni s naše strane. Dovoljno je otvoriti koridore i kada kroz krajine krenu ljudi i robe, a oni su voljni mene da propuste, ljudi će pristati za onim što je očigledno bolje i paradržavne će im ideje izvjetriti. Tako će Hrvatska riješiti svoj problem. Nama to u Krajini odgovara jer smo tradicionalno vezani uz Hrvatsku. Ja sam u Rijeci investirao i prirodno je da je vežem za sebe, da postane integralni dio jedne proizvodne i poslovne cjeline. Bosna je nama daleko.“
O susretu s Fikretom Abdićem u Velikoj Kladuši 17. prosinca 1992. godine piše David Owen, jedan od supredsjedatelja Međunarodne konferencije o bivšoj Jugoslaviji: „Vance je preko Londona odletio natrag u Ameriku kako bi se sastao s predsjednikom Bushom, a ja sam otišao u konvoju UN-a u Veliku Kladušu i ostao s francuskim bataljunom. Francuska je vlada postajala vrlo frustrirana operacijom u bihaćkom džepu i željela je premjestiti svoje jedinice u Sarajevo, što je naposljetku i učinila. Te sam se noći prvi put susreo s čelnikom bihaćkih muslimana Fikretom Abdićem.
Iako su ga kasnije često opisivali kao poslovna čovjeka i čelnika muslimanskih pobunjenika, on je ustvari bio član kolektivnog Predsjedništva koje je bilo vladajuće tijelo Bosne i Hercegovine; popularan kao sekularni musliman, dobio je najveći broj glasova. Kvaka je bila u tome da je Abdić tijekom rata radije ostao na bihaćkom području. Govorio je brzo i nije znao engleski, bio je izravan, samouvjeren i razlikovao se od sarajevskih muslimana. Bio je za pregovore i kompromis s Hrvatima i Srbima, kako bi se postigao sporazum, i oštar prema onim muslimanima koji su željeli prepriječiti svaki takav sporazum.
U mnogočemu je njemu bilo lakše imati takav pristup nego Izetbegoviću, jer je njegovo regionalno izborno tijelo stoljećima trgovalo s Hrvatima i Srbima u Bihaću i okolici. Tijekom Drugoga svjetskog rata bihaćki su muslimani vrludali između partizana i hrvatskih ustaša te njemačkih i talijanskih zavojevača. U to je vrijeme Abdić napola odvojen od vlade u Sarajevu i nije imao vremena za stavove Izetbegovića, za kojeg je držao da produžava rat, što je i jasno kazao. Zamolio sam ga da češće dolazi na sastanke Predsjedništva u Sarajevu i da tamo upotrijebi svoj utjecaj.“
